21 sij Tradicija duža od stoljeća i pol: U njihovim ukrasnim kutijama poklone su dobili Hruščov i Kennedy

Obiteljski obrti su nešto na što su zagrebački obrtnici jako ponosni. Obrtničke obiteljske sage znaju biti toliko zanimljive da bi mogle poslužiti kao predložak za neku tv seriju ili film. U njihovim pričama isprepliću se povijesne mijene kojih na ovim prostorima nije nedostajalo. Zato smo odlučili porazgovarati s poznatim zagrebačkim obrtnikom Marijanom Hudetzom. Riječ je o čovjeku koji je svojim dugogodišnjim radom snažno utjecao na razvoj komorskog sustava i promidžbu obrtništva za što je nagrađen najvećim priznanjem Udruženja obrtnika grada Zagreba „Statua udruženja“.

Hudetzi spadaju u skupinu rijetkih obitelji koje se mogu pohvaliti obrtničkom tradicijom dužom od 163 godine. Tijekom tih dugih godina mnogo toga se promijenilo, od državnih tvorevina do političkih režima, ali obrtnički plamen jednom zapaljen ništa nije moglo ugasiti. Dragutin Hudetz 1862. godine u Osijeku otvara knjigoveški obrt, a njegov sin Ivan 1900. godine obrt seli u Zagreb. On 1918. godine gradi tvornicu u Savskoj cesti u kojoj je bilo zaposleno 250 ljudi. Krajem drugog svjetskog rata tvornicu kartonske ambalaže vodio je Marijanov otac. Nova vlast zamjerila mu je što je kartonaža tijekom rata proizvodila kartonske ljesove za njemačke vojnike. Tvornica je nacionalizirana i iz nje je nastao Grafokarton, koji je u međuvremenu propao.

Društvene turbulencije krajem drugog svjetskog rata nisu zaobišle niti vašu obitelj?

– Moj djeda, Ivan Hudec, imao je petoro djece. Četiri sina i jednu kćer. Dva sina preuzela su posao vođenja tvornice. Nakon drugog svjetskog rata jedan brat se odrekao tvornice, a drugi, moj otac, nije se htio odreći. Za to je nagrađen s 11 godina zatvora. Mama se nije mogla pomiriti s time pa je, dok je tata bio u zatvoru, otišla po pomoć kod našeg poznatog kipara Augusta Augustinčića, koji se tada nalazio u Beogradu. Znali su se iz Zagreba od prije rata. Rekla mu je: „Gospodin Augustinčić, pogledajte, imam tu zlatni sat na ruci, ali sam poklopac morala prodati da bi mogla prehraniti svoje sinove“. Na što joj je on odgovorio: „Gospođo, vaš muž bu prije u Zagrebu, nek vi.“ I stvarno, kad se vratila iz Beograda otac ju je dočekao na vratima –

Pretpostavljam da ste kao i većina djece obrtnika od malih nogu pomagali u obiteljskom obrtu?

– Da. Mene je to sve zanimalo i ponekad sam znao pomagati ocu. Imali smo tada jedan mali stroj za štampanje zlatotiska. Problem je bio što je radio na plin, a radioni nije bilo plina. Onda bi on meni sve „narihtal“, a ja sam kad bi imao vremena doma štampao zlatotisak. Nisam za to dobivao neki džeparac, ali kad je trebalo ići na ferije, izlet ili u kino za to sam bez problema dobio novac –

Osim što ste majstor svoje struke, vi ste i inženjer strojarstva. Čini mi se da je strojarstvo nakon obiteljskog obrta vaša druga ljubav.

– Hrvatska je nekad bila industrijsko središte bivše zemlje, a mi smo kao djeca sa školom posjećivali tadašnje tvornice. Tako smo jednom prilikom posjetili i proizvodne pogone Varteksa. Tamo su bili bazeni u kojim se močio tekstil. Taj miris nije bio nimalo ugodan i znao sam da to nije za mene. Međutim, kad smo u posjetili pogone Jugoturbine u Karlovcu. Kad sam vidio kako se izrađuje koljeničasta osovina od pet metara za brodske motore, to je bilo to. Tu sam se zaljubio u strojarstvo. Moj pokojni otac je želio da upišem gimnaziju, ali ja sam upisao tehničku školu. Nije mi to zamjerio. Kad sam upisao fakultet priznao mi je da sam pametno postupio. Tehnička škola tada je bila stvarno kvalitetna i tu sam puno toga naučio. Da se pohvalim, iz mojeg razreda samo nas petorica smo upisali Strojarski fakultet i nitko od nas nije pao matematiku, koja je najproblematičnija na prvoj godini. Studenti su u prosjeku izlazili 3 do 4 puta na taj ispit. S druge strane mi smo znali kako nešto izraditi, kako se turpija i zašto. Zato smatram da je dobro da djeca idu u strukovne škole da se nauče nešto raditi –

Je li vam koristilo znanje iz strojarstva i u vašem obiteljskom obrtu?

– Je. Znao sam kupiti srce stroja i izraditi nacrt za potrebne dodatke, a grušt ili stalak izradili su mi zagrebački majstori, mehaničari. To su zapazili i drugi pa me je jedan vlasnik tvornice pozvao da dođem raditi kod njega. Dobio sam i ponudu da dođem raditi na fakultet kao asistent, ali sam sve to odbio i zahvalio se. Mene vam je zanimala jedino moja radionica u Gundulićevoj ulici i obiteljska tradicija tada već duža od jednog stoljeća –

Ljubav prema obiteljskom poslu nastavile su i vaše kćeri?

– Jako sam ponosan na to. Imam dvije kćeri i dvije firme. Nisam ih morao nagovarati da dođu raditi. Rekao sam im: „ Tu imate stolac, stol.“ I molim –

Koliko vam je važan odnos s vašim djelatnicima, koji često u obiteljskim obrtima postaju dio obitelji?

– Kod mog pokojnog oca radila je jedna žena, Zorica. Kad je otišla u mirovinu, zamolila me je da zaposlim njezinu kćer, koja se kod nas zadržala do mirovine. Ona me je, također,  zamolila da zaposlim njezinu kćer. No, ona se kod nas zadržala tek dvije godine i otišla dalje. Nedavno nam je u mirovinu otišao jedan naš djelatnik. Ivica je kod nas došao kao 20-godišnjak. On nije bio te naše struke i sve je naučio se kod mene u radioni. Osobno sam ga svemu naučio. Ima stvari koje se mora naučiti u školi, ali on za svoj posao nije morao imati tu školu. On je sve to naučio uz rad –

Kad se pogleda popis korisnika vaših usluga od ureda predsjednika, premijera i sabora pa do renomiranih poslovnih subjekata stvarno imate na što biti ponosni.

– Da se pohvalim. Ne znam da li znate da su u kutije koje sam ja osobno radio bili stavljani pokloni koje je Josip Broz Tito nosio stranim državnicima tijekom svojih posjeta. Tako su se kutije Kartonaže „Hudetz“ našle i u rukama najmoćnijih lidera tog vremena, Hruščova i Kennedyja, ali i drugih uglednika diljem zemaljske kugle –

Obrtnici su dali svoj doprinos razvoju Zagreba i to se vidi u njegovim vizurama. Kakav je danas odnos našeg društva prema bogatoj obrtničkoj tradiciji hrvatske metropole?

– Danas kada prošećete centrom grada možete vidjeti jako puno zatvorenih radnji. U mom susjedstvu osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća bilo je četiri, pet malih dućana. Svaki dan smo imali friško mlijeko i kruh. Danas tih malih dućana više nema. Niti jedan nije opstao. Posao su preuzeli veliki trgovački lanci. Nekad su ipak obrtnici bili vezivno tkivo u svojim sredinama. Pekli su kruh, peglali, šivali… Evo sad se, nažalost, i Varteks se zatvara –

Kad smo se već dotaknuli industrijskog sektora, kakva je po vašem mišljenju situacija na ovom polju?

– Bivša država držala je 10 posto svjetske brodogradnje. U njoj je tada živjelo 15 do 20 milijuna ljudi, a broj stanovnika na Zemlji iznosio je oko 3 milijarde stanovnika. Podatak od 10 posto ukupne svjetske brodogradnje u tim omjerima ipak nešto govori. Od te ukupne sume ni Makedonija, ni Srbija, ni Bosna, a niti Crna Gora  nisu imale brodogradnju. Slovenija imala tvrtku Litostroj koja proizvodila sličan asortiman kao i Jugoturbina, ali nije imala brodogradilišta. Nažalost, mi sada prodajemo naše zadnje brodogradilište –

Jesmo li kao društvo svjesni što smo izgubili u smislu održivog gospodarskog razvoja i naše budućnosti?

– Mislim da nismo svjesni. Moj pokojni brat bio je diplomirani ekonomist i radio je u Jugoturbini. Hodao je po svijetu i prodavao njihove motore i turbine. Možda ih nije mogao prodati u Engleskoj, Njemačkoj i Americi, ali je uspio u Indoneziji, Pakistanu i Kini. U tim zemljama naši industrijski proizvodi su bili traženi. Što će danas takav diplomirani ekonomista prodavati? Čak i hranu uvozimo. Moj unuk je završio tehničku školu, ali u školi nisu imali tehničke rukovodioce. Nema više niti znanja, jer tvornice su zatvorene. Končar se sveo na dvije tisuće zaposlenih, a nekad je tamo radilo 37 tisuća ljudi. Prvomajska je zatvorena. Ne znam da li znate podatak da su se u Zagrebu osamdesetih godina  proizvodili CNC strojevi, kada u Koreji i Kini nisu puno znali o tome. Iako Prvomajska već dugo ne postoji ja i dalje radim na strojevima koji su u njoj proizvedeni. Kad sam tamo kao učenik dolazio na praksu tamo je bilo po 200-300 odljeva tokarskih strojeva ili nekih drugih strojeva, jer se moralo nakon lijevanja sivo željezo stabilizirati –

Za kraj recite mi kakva je budućnost obrtništva, naročito zagrebačkog?

– Pogledajte, obrtništvo je i šnajderaj, ali sad više šnajderima baš i ne ide posao. Obrtništvo je i frizerski salon i tako to, to da. Problem je što mi nemamo proizvodnju. Teško je organizirati jednu veliku proizvodnju. Da bi napravili nekakvu halu, trebate dosta platiti za građevnu dozvolu. Kako bi nabavili dvadeset strojeva treba platiti neke namete, a onda na red dolaze plaće radnika. Zamislite da sad imam 250 radnika, treba imati uhodan posao da bi se ispaltile plaće i doprinosi. Danas kod nas nema puno gospodarskih subjekata koji izvoze svoju robu i bilježe povećanje proizvodnje, a za koje bi recimo mi mogli raditi kartonsku ambalažu. Mislim da se nalazimo pred velikim izazovima i ne mogu sa sigurnošću reći hoće li se naša tradicija nastaviti i za 50 ili 100 godina. Ja se nadam. Bilo bi mi drago –