14 lis Ključno je pošteno odraditi posao, najbolja je reklama preporuka zadovoljnog klijenta

Željko Vasiljević, pročelnik Sekcije graditelji u zagrebačkom Udruženju obrtnika, ovogodišnji je dobitnik Zlatne statue s pisanim priznanjem Obrtničke komore Zagreb. Riječ je o njezinu najvišem priznanju, koje se dodjeljuje za značajne poslovne rezultate, očuvanje i unapređenje obrtničkih vještina i znanja te izniman doprinos razvoju sustava i promociji obrtništva. Prestižna je nagrada i povod za razgovor s vlasnikom zagrebačkog obrta za građevinske radove koji ima više od četiri desetljeća radnog i 23 godine obrtničkog staža, a u intervjuu govori o svojoj struci, počecima i iskustvima te šalje i važnu poruku mladima.

Dobitnik ste Zlatne statue Obrtničke komore Zagreb. Kakav je osjećaj biti nagrađen takvim priznanjem?

Osjećaj je odličan. Puno mi znači da su kolege prepoznale moj dugogodišnji rad i nagradile me za to. Priznanje je velika čast, kruna moje karijere, vrhunac truda i rada u Sekciji graditelji i u svim strukturama obrtništva.

Jeste li u nekom trenutku požalili što ste pokrenuli obrt i otisnuli se iz relativno sigurne zavjetrine u nemirne poduzetničke vode?

Nisam oduvijek bio obrtnik. Radnog staža imam 42 godine, a obrt više od dva desetljeća. Kad sam ga pokretao, rekao sam si da ću raditi za manje novca nego što sam ga zarađivao u tvrtki u kojoj sam bio zaposlen, ali da neću raditi za svakoga. Ondje sam za nekoliko mjeseci došao do pozicije četvrtog čovjeka u firmi i već sam vodio poslove, ali vlasnik tvrtke je bio toliko bahat da sam odlučio da za takvog čovjeka neću raditi. Onoga jutra kad sam odlučio dati otkaz, otišao sam pitati kolegu u uredu koliki mi je otkazni rok. Bio je 15 dana. Jednostavno nisam mogao raditi za lošeg čovjeka.

Koliko ste zarađivali na početku?

Bilo je to oko četiri tisuće kuna, a još sam od toga morao platiti doprinose, ali sam preživio. Nikad se nisam bojao krenuti samostalno. Još sam 1984. uz redovan posao radio keramiku i parket. Tvrtku sam bio otvorio 1990., ali došao je rat i sve se okrenulo. Tko je tada mogao razvijati posao? Obrtnik sam postao tek kasnije. Velika je to hrabrost, ali mladost takve poteze može podnijeti. Kad ste mladi, ne bojite se mnogo toga čega biste se bojali s 50 godina. Meni je tada, s 30 godina, sve to bilo kao ništa.

Kakva je situacija danas?

Puno bolja nego što je nekoć bila. Majstori se traže, posla ima, a cijene rada su poprilično dobre. Sve više mladih upisuje strukovne škole. Nažalost, ne ostanu svi u struci, ali oni koji je zavole mogu biti mirni, umjetna inteligencija neće preuzeti njihova radna mjesta.

Obrtnički sajam jedan je od projekata kojima se podigao interes mladih za strukovna zanimanja.

Sudjelovao sam u pokretanju sajma i sve ove godine radim na njemu s kolegama. Veliki je uspjeh to što se sve više učenika upisuje u obrtnička zanimanja. Drago mi je da djeca to prepoznaju, a ako ne prepoznaju, trebala bi. Rad rukama danas je vrlo cijenjen. Tko radi rukama, može zaraditi više od bilo kojeg intelektualca, pa i doktora. Raspitajte se na tržištu o cijeni keramičara ili vodoinstalatera. A gladan nikad ne možeš ostati. Potreba za vodoinstalaterom, keramičarom, zidarom, tesarom ili pekarom nikad neće nestati.

Ima nešto što niste rekli. Novac je dobar, ali posao je težak.

Točno, to mora biti jasno svakome tko se upisuje u obrtnički smjer. Posao znači i buku, prašinu, nošenje, stepenice. Često se radi do petog kata bez lifta. Nećemo se zavaravati, taj novac ne dolazi lako. No barem je rad vrednovan, odnosno više nije obezvrijeđen, kako su ljudi prije govorili. Neće svi ostati u tom poslu, neki nasljeđuju roditelje, neki ne, ali danas se od rada u ovom sektoru može lijepo živjeti.

Kad smo se zadnji put vidjeli na gradilištu, ondje je bio i vaš sin. Pomaže li vam i dalje?

Sin je diplomirani inženjer građevine. Završio je elektrotehničku školu i mislio sam da će upisati Fakultet elektrotehnike i računarstva jer voli raditi na računalu i dobar je u tome. Odlučio se za građevinu, na što ja nisam utjecao, no drago mi je zbog toga. Rad mu nije stran, a vodio sam ga sa sobom od malih nogu. Čini mi se da je imao osam ili devet godina kada sam 1996. dogovorio posao u Osijeku, rušenje nekih pločica i kamina, pa je išao sa mnom i to mu je bilo cool. Uživao je gledajući kako pločice padaju. Zaradio je plaću, a vodio sam ga i na ćevape. Želio sam da osjeti kako je zaraditi vlastiti novac. Sad mi je velika pomoć u poslu i jako sam zadovoljan njime.

Hoće li nastaviti obiteljski obrt?

Još nije donio čvrstu odluku. Sa mnom je devet godina i prepoznajem da je dobar čovjek. On vam često zna povući na gradilištu više nego naši djelatnici. Životna mi je želja da jednog dana preuzme obrt.

Nije li obiteljski obrt najbolji način akumuliranja obiteljskog bogatstva?

Jest, to je najbolji način. Kapital ostaje u obitelji, prenosi se s koljena na koljeno, samo se razvija i oplemenjuje. U Njemačkoj je, primjerice, biti obrtnik jako cijenjeno. Kad sam tek otvorio obrt, htio sam novi auto na leasing, a nisam imao nijednu godinu poslovanja. Objasnio sam situaciju savjetniku u jednoj leasing-kući. Rekao mi je da će moj zahtjev proslijediti u centralu u Njemačku i da se ne brinem jer obrtnik ondje ima poseban status. Na kraju je moj zahtjev odobren, a ja sam nakon samo nekoliko mjeseci poslovanja došao do novog vozila.

Obrtnici se često susreću s problemima koje drugi poslovni subjekti nemaju, vezano uz zakonsku regulativu, kreditiranje… Činjenica je da jedini za posao odgovaraju svojom imovinom. Isplati li se biti obrtnik?

Obrt sam otvorio da bih pošteno odradio posao i naplatio ga, a ne da bih nekoga prevario. S tim sam motom radio cijeli život i nikad se nisam bojao da ću izgubiti imovinu.

S druge strane, događalo se da mi ljudi ostanu dužni. Većina naših poslova zaključuje se ponudom, rijetko ugovorom, a tu postoji mogućnost prijevare. Dogodilo mi se da nisam naplatio nekoliko poslova. Pravnog argumenta za sudski spor često nemate, a i to bi me koštalo još više. Zato bih uzeo što se normalno može izvući, okrenuo se i išao dalje, a ponekad i podigao kredit. To mi se događalo na početku, otprilike 2007., 2008. i 2009., kad sam podigao dva kredita, jedan za materijal. Prebrodio sam to. Treba nekad znati pobijediti vlastiti ego. Kad vam netko duguje, nije lako reći “idemo dalje”, ali počeo sam raditi za državne institucije i dobivati veće poslove. Shvatio sam da treba gledati samo naprijed i vjerovati u sebe.

Za kraj, koja je poruka mladima koji se školuju za obrtnička zanimanja?

Ne trebaju se ničega bojati ako rade korektno. Prvo treba napraviti dobar posao. Može se dogoditi da ga ne naplatite, ali u 90 posto slučajeva bit će naplaćen. Ja nikad nisam imao reklamu. Natpis na kombiju nije nikakva posebna promocija. Web-stranicu nisam htio otvoriti, iako mi je stalno nude. Nema bolje reklame od osobne preporuke. Ako korektno odradiš posao, klijent će te preporučiti prijatelju i obitelji, dobit ćeš novi posao i uvijek ćeš ga naplatiti. Ne postoji posao bez rizika, pa ni ovaj naš. Važno je biti pošten i korektan pa će ti sva vrata biti otvorena. Tko danas zna raditi rukama, može si priuštiti pristojan život i dugoročnu sigurnost.